sledeća tema »

[zitomir]

Postovani imali neko nekakav savet kod ovog problema koji imam,aime u pitanju su crne misli i nikako ne mogu da ih se oterasim
sta mi vi predlazete

[hapa]

Kako god naše tjelo treba hranu da bi živilo i funkcionisalo,tako i naša duša isto treba hranu,neznam koliko si religiozan pa da pokušaš s ćitanjem takvih knjiga,u svakom slučaju preporučujem da slobodno vrijeme provodite u čitanju neke literature,stim da nije tematika nasilje ili kojekakve slične gluposti.Pozdrav.

[S,N.]

ja imam slican problem, daa ponekad crne misli, u stvari su to vise tuzne misli koje me tjeraju na plac. evo bas sad imam tu krizu danima. ne radim desetak dana i to me nekako dodatno jos vise u to stanje dovodi. najmanji moguci razlog i sitnica meni izazovu suze i plac. bilo da nesto diskutujem s muzem pa ne bude po mom, ili gledam film pun emocija i tuge, ja se isplacem kao luda, pa onda me opterecuju odnosi u siroj fameliji sto se ne vole dovoljno medjusobno i ne postuju, samo zavist i ljubomora i odvajanje jednih od drugih. mene to sve dokrajci. ja bih htjela da svi imaju dobaar mdjusoban odnos pun ljubavi, pa ako se nesto i sagrijesi, treba oprostiti i ne biti zlopamtilo. ali boze moj tesko je ispraviti krivu drinu. i mene takve stvari dovode do strasnog stresa iako zivim daleko od njih. mnogo sam osjetljiva, mnogo suze lijem,, nekad sva podbuhnem od placa. trosim energiju kako bi napravila sklad u svemu ali na zalost samo na svoju stetu. nikada ne mozes svakome isto ugoditi, a ugadjajuci drugima sebi ponajmanje. eh da mi je neko sredstvo ili tablete koje bi me ocvrsnule pa da ne mogu zaplakati tako lako. ali mislim da tako nesto ne postoji. moje emocije moraju da se izliju iz mene.mene ubija tudja tuga i jad, bilo na tv, bilo gdje. pa navru sjecanja iz djetinjstva, proslosti, nostalgija...a 41 god. mi je. prije sam mislila da ce procesom starenja i saszrijevanja ta moja hipersenzibilnost proci, medjutim prevarila sam se. to se samo pojacava kao i mnogi drugi strahovi. pa ako neko ima neki savjet, bila bih zahvalna. dobro je misljenje razmijeniti s ljudima raznih iskustava. uzimam neke cajeve, ali sve je to slabo. a sto se tice savjeta da se posveti vjeri, mislim da covjek ili ima u srcu vjeru i naddu i boga kome se moli ili to nema. nema se tu sta posvecivati. citala sam ja svakojake knjige i znam mnogo o svim ritualima i religijama, sve to moze odvuci covjeka od sebe samoga pa na kraju jos gore. tek tada nista ne znas i panika te hvata. ne treba nikoga slusati da puno pametuje, mene su u skoli ucili 15 godina jedno, a poslije rata ispade da je sve uzalud, to isto nista vise ne vazi. kakav apsurd. zato mi nikada niko vise nece isprati mozak niti paametovati o necem. ono sto ja smatram dobrim, to ce proci a ono sto mi se ne svidja ili moj mozak ne razumije, bice odbaceno.  pozdrav svima i nadam se da necu biti pogresno protumacena. samo sam bijesna na sav taj sistem u kome sam zivjela, meni je on doduse bio dobar, jer je sada mnogo gore. nepravda na sve strane i neodgovornost ljudi a ne moze se nista osim nervirati i obolijevati.

[griva1978]

ja imam savjet i za jednu i drugu gospođu - uzmite motiku u ruke!! i to doslovno!!! ako nemate vrta jer živite u gradu, iznajmite vrt od nekkoga u blizini grada ili se nekome ponudite da besplatno radite..... kada se svaki dan do iznemoglosti naradite ( ili bar sat-dva nakon posla) kada osjetite mekoču zemlje pod nogama i miris zemlje u nosnicama i još ako biljke porastu i cvijeće procvjeta to lječi sve tuge....i manje brinete tuđe brige!!! što je bilo,kao je bilo, tko se kako slaže ili ne... sa motikom u ruci manje ćete misliti o tome...i da to ustalite SVAKI dan , dok prođe 1 godina biti ćete ne preporođeni nego druga osoba!!!

..znam jednu gospođu koja godinama renta vrt van grada do kojega se vozi skoro h vremena u jednom smijeru.... ali ljudimka se ne da.. jer je sve drugo lakše...i živiti u stanu, kući, posao nas proždire.... ali sve su to izgovori da se ne posvetimo sebi i svome zdravlju na način da stvarno pomaže , ali treba zasukati rukave.....

..prekko zime će dobro doći i cjepanje drva 1 h dnevno nakon posla.... ako ste pocjepali sve svoje, raspitajte se gdje bi mogli pomoći ili dajte oglas u novine da cjepate besplatno...sigurno će vam se netko javiti ))))))))...a šta okolina misli o tome, tko ju šiša, vi mislite na sebe!i na svoje zdravlje:)

[S.N.]

Draga moja hvala ti na savjetu, vjerovatno mislis to ozbiljno. ja doduse nikada nisam kopala niti drva cijepala, ali zato me cijepa posao od jutra do veceri, slomim se radeci, cesto kupam u znoju. ali vjeruj mi to je zaista dobra terapija. kada radim ja tada nemam vremena da mislim ni na sto drugo osim na posao i ljude s kojima radim. uvijek sebi ponavljam da mi nije posla koji doduse volim i koji me slomi, ja bih poludjela sjedeci u kuci i nista ne radeci. ali eto cim se povucem u svoju privatnost i svoj kucni kutak, i kada sebe relaksiram od napornog radnog dana, tada se te tuzne misli pocnu uvlaciti u moje misli. spontano. evo bas sada u posljednje vrijeme, nesto raazmisljam o svima umrlima koji su mi znacili mnogo, i o svim poznanicima koji su u ratu poginuli a  mojih su godina. pa me uhvati taako sjeta i nemir da bih zaista plakala najradije onako tiho, necujno da samo suze klize. ne znam zasto mi se namecu te misli o smrti i o mojim umrlima. razmisljam o svakom lijepom detalju koji je vezan za moje bake, djedove, tetke, strika koga sam neizmjerno voljela, pa rodice. nemam svoju djecu, vrijeme me pregazilo, jajnici zakazali kada se nisam ni u snu nadala. mislila sam ima vremena ali sam se strasno prevarila. sve to utice sigurno na mosu psihu. kada mi je najudobnije i kada sam zadovoljna, tada odmah pocnem misliti na druge koji su ugrozeni, kako je njima, pa nesto ne mogu ni da se veselim iskreno. ali eto predano radim i ne stedim se, samo da ni na sto ne mislim. poslije sam slatko umorna i imam jako malo slobodnog vremena. samo sto odahnem, vec je noc, spavanje pa sutra opet jovo na novo.
eto pozdrav i hvala na savjetu