Kako ja gledam na zivot?????? Opasno i tesko pitanje. Volila bih da mogu reci"gledam na zivot kroz ruzicaste naocale"ali ....... prije bih mogla reci da kroz zivot idem slijedom duginih boja. Ali super... sve je ok dok ne dodje crno bijeli svijet, onda je opasno.
Ali po mom misljenju ova tema nam dodje kao seansa kod psihologa. Pa da pocnem. Rat! Naravno tu nam je gotovo svima pocetak, ono sve prije sto je bilo je neki drugi nestvarni svijet, ono kao da se pitamo"dali sam ja stvarno nekad onako bila sretna..."
Ma da, pricamo o stvarnom zivotu, to jest o kobnoj 1992. Pocela je ta godina bezbrizno. Ja u iscekivanju poroda, bezbrizna, kupujem stvari za bebu... ma ko u snu. I onda 02-02-92 iznenada umire moj otac. SOK. Oh boze dali je to stvarno istina. Nikad moj sin nece moci vidjeti svog dedu. Ali zivot ide dalje.
Onda dolaze barikade. Ja sa stotinama sugradjana idem da rusim barikade. Uzvikujemo "hocemo mir". Uspjeli smo, rata nece biti (jos uvijek i ne sanjamo sta ce biti).
20-03-92 na svijet donosim prelijepog bebana. Mojoj sreci nema kraja. Pokusavam da razmisljam pozitivno, to je zivot...neko umire neko se radja.
Na vijestima strasni prilozi o izbjeglicama iz Bijeljine, Zvornika......, ali sta se to mene tice, to je daleko od nas, ma nece do toga doci kod nas, ma dovoljno je za te "nepoznate izbjeglice" poslati nesto malo hrane, garderobe. To smo isto radili i kad su u hotelu Terme bile izbjeglice iz Hrvatske. Ispunila sam svoju gradjansku duznost, to je to, zivot ide dalje. Nisam ni slutila da cu uskoro i ja postati IZBJEGLICA ito sa bebom od mjesec i po.
Rat u Bosni je bio paklen. Ubijali su svi sve. Nije bilo nikoga ko nije bio meta. Spaljivano je sve sto se naslo na nisanu.
Moja dva brata imala prije rata orkestar. Svirali narodne, a treci STALNI clan njihove grupe bio momak druge nacije. U ratu linija bila bas izmedju i posto su svi ucestvovali u ratu tako su i oni medjusobno morali ratovati.
Kada se sve zavrsilo i dok je jos u zraku dobro mirisao barut prvi covjek koji je usao u kucu mog brata bio je taj clan orkestra sa neprijateljske strane. Kada su se vidjeli kaze mi brat prvo su sto su pitali jedan drugoga je da li su ti u familiji svi zivi. Jesu, bila su na srecu oba odgovora ista.
Godinama sam gledao tvoju kucu kao na dlanu, prica mu moj brat ali niko nije smio ispaliti ni kamen iz pracke prema njoj, kamoli metak.... Onaj drugi je plakao...namakli su instrumente i iz cuga otamburali jedan splet od ranije naucenih i uvjezbanih pjesama....
Misliti moramo pozitivno i kada je najteze. Sve kako god da bude ipak jednom prodje a mi koji preostanemo ili ostanemo ponovo se moramo sresti i u oci pogledati.
Ljudi se ne radjaju losi, oni vremenom postaju losi,...a los covjek je bolestan covjek koliko god da mi mislili drugacije. On se dakle negdje usput razboli pa postane los.
Dan za koji je vrijedilo roditi se i citav zivot provesti i u samoj patnji ponekad zaista naidje.
Nekoliko godina unazad zbog vremenske razlike izmedju nas i Japana zatekla me dosta kasno (oko ponoci) vijest da je moja kcerka na svjetskom prvenstvu u toj dalekoj zemlji postala prvak svijeta.
Nisam nista mislio osim sto su mi kroz glavu prolazile slike njenog bezbriznog djetinjstva u Bosni, njenih pocetnih skolskih dana, onda strahota rata, selidbi, odlazaka, vracanja, polazaka, rastanaka, neprospavanih noci, straha za zivot nje i njene sestre...mojih mezimica...zatim opet po ko zna koji puta su me sve hiljade onih granata pogodile ali sam bio toliko jak da mi ponovo nista nisu mogle uciniti.
Brzo sam dosao sebi od tog pocetnog soka i vec poznatu vijest koja je stigla preko ovdasnjih TV i Novina prihvatio sasvim mirno.
Ljudi su cestitali sa svih strana, cijela ovdasnja drzava se ponosila rezultatima svoje reprezentacije ciji je clan bila i moja kcerka. Osvojila je najvise medalja od svih reprezentativaca a docek na aerodromu Schiphol je bio jednostavno sve ono sto se nikada ne moze zaboraviti sa bezbroj ljudi, TV kamera, novinara ...
PA TO JE ONA ZASLUZILA MIRNO SAM REKAO SVIMA, TO TAKO TREBA bilo je sve sto sam govorio svima. Jedini ljudi koje sam nazvao da im prenesem ovu vijest su moja i familija moje supruge.
Za taj osjecaj vrijedi zivjeti i u najvecim mukama, takav osjecaj jednostavno se ni sa cime ne moze uporediti.
Trebamo se uvijek nadati da ce nam se dogadjati i lijepe stvari i stediti zdravlje za ljepse dane....
Zelim da se svima dogodi makar malo od onoga sto je mene stiglo ....
Re: Kako vi gledate na zivot .... ?
Poslao Anonymous on Tue, 02/07/2006 - 00:53Kako ja gledam na zivot?????? Opasno i tesko pitanje. Volila bih da mogu reci"gledam na zivot kroz ruzicaste naocale"ali ....... prije bih mogla reci da kroz zivot idem slijedom duginih boja. Ali super... sve je ok dok ne dodje crno bijeli svijet, onda je opasno.
Ali po mom misljenju ova tema nam dodje kao seansa kod psihologa. Pa da pocnem. Rat! Naravno tu nam je gotovo svima pocetak, ono sve prije sto je bilo je neki drugi nestvarni svijet, ono kao da se pitamo"dali sam ja stvarno nekad onako bila sretna..."
Ma da, pricamo o stvarnom zivotu, to jest o kobnoj 1992. Pocela je ta godina bezbrizno. Ja u iscekivanju poroda, bezbrizna, kupujem stvari za bebu... ma ko u snu. I onda 02-02-92 iznenada umire moj otac. SOK. Oh boze dali je to stvarno istina. Nikad moj sin nece moci vidjeti svog dedu. Ali zivot ide dalje.
Onda dolaze barikade. Ja sa stotinama sugradjana idem da rusim barikade. Uzvikujemo "hocemo mir". Uspjeli smo, rata nece biti (jos uvijek i ne sanjamo sta ce biti).
20-03-92 na svijet donosim prelijepog bebana. Mojoj sreci nema kraja. Pokusavam da razmisljam pozitivno, to je zivot...neko umire neko se radja.
Na vijestima strasni prilozi o izbjeglicama iz Bijeljine, Zvornika......, ali sta se to mene tice, to je daleko od nas, ma nece do toga doci kod nas, ma dovoljno je za te "nepoznate izbjeglice" poslati nesto malo hrane, garderobe. To smo isto radili i kad su u hotelu Terme bile izbjeglice iz Hrvatske. Ispunila sam svoju gradjansku duznost, to je to, zivot ide dalje. Nisam ni slutila da cu uskoro i ja postati IZBJEGLICA ito sa bebom od mjesec i po.
Re: Kako vi gledate na zivot .... ?
Poslao Anonymous on Sun, 02/05/2006 - 19:32Rat u Bosni je bio paklen. Ubijali su svi sve. Nije bilo nikoga ko nije bio meta. Spaljivano je sve sto se naslo na nisanu.
Moja dva brata imala prije rata orkestar. Svirali narodne, a treci STALNI clan njihove grupe bio momak druge nacije. U ratu linija bila bas izmedju i posto su svi ucestvovali u ratu tako su i oni medjusobno morali ratovati.
Kada se sve zavrsilo i dok je jos u zraku dobro mirisao barut prvi covjek koji je usao u kucu mog brata bio je taj clan orkestra sa neprijateljske strane. Kada su se vidjeli kaze mi brat prvo su sto su pitali jedan drugoga je da li su ti u familiji svi zivi. Jesu, bila su na srecu oba odgovora ista.
Godinama sam gledao tvoju kucu kao na dlanu, prica mu moj brat ali niko nije smio ispaliti ni kamen iz pracke prema njoj, kamoli metak.... Onaj drugi je plakao...namakli su instrumente i iz cuga otamburali jedan splet od ranije naucenih i uvjezbanih pjesama....
Misliti moramo pozitivno i kada je najteze. Sve kako god da bude ipak jednom prodje a mi koji preostanemo ili ostanemo ponovo se moramo sresti i u oci pogledati.
Ljudi se ne radjaju losi, oni vremenom postaju losi,...a los covjek je bolestan covjek koliko god da mi mislili drugacije. On se dakle negdje usput razboli pa postane los.
Re: Kako vi gledate na zivot .... ?
Poslao Anonymous on Fri, 02/03/2006 - 22:43Dan za koji je vrijedilo roditi se i citav zivot provesti i u samoj patnji ponekad zaista naidje.
Nekoliko godina unazad zbog vremenske razlike izmedju nas i Japana zatekla me dosta kasno (oko ponoci) vijest da je moja kcerka na svjetskom prvenstvu u toj dalekoj zemlji postala prvak svijeta.
Nisam nista mislio osim sto su mi kroz glavu prolazile slike njenog bezbriznog djetinjstva u Bosni, njenih pocetnih skolskih dana, onda strahota rata, selidbi, odlazaka, vracanja, polazaka, rastanaka, neprospavanih noci, straha za zivot nje i njene sestre...mojih mezimica...zatim opet po ko zna koji puta su me sve hiljade onih granata pogodile ali sam bio toliko jak da mi ponovo nista nisu mogle uciniti.
Brzo sam dosao sebi od tog pocetnog soka i vec poznatu vijest koja je stigla preko ovdasnjih TV i Novina prihvatio sasvim mirno.
Ljudi su cestitali sa svih strana, cijela ovdasnja drzava se ponosila rezultatima svoje reprezentacije ciji je clan bila i moja kcerka. Osvojila je najvise medalja od svih reprezentativaca a docek na aerodromu Schiphol je bio jednostavno sve ono sto se nikada ne moze zaboraviti sa bezbroj ljudi, TV kamera, novinara ...
PA TO JE ONA ZASLUZILA MIRNO SAM REKAO SVIMA, TO TAKO TREBA bilo je sve sto sam govorio svima. Jedini ljudi koje sam nazvao da im prenesem ovu vijest su moja i familija moje supruge.
Za taj osjecaj vrijedi zivjeti i u najvecim mukama, takav osjecaj jednostavno se ni sa cime ne moze uporediti.
Trebamo se uvijek nadati da ce nam se dogadjati i lijepe stvari i stediti zdravlje za ljepse dane....
Zelim da se svima dogodi makar malo od onoga sto je mene stiglo ....