Tonovi - melem za dušu

Svako od nas poseduje vlastiti zvučni identitet, a uspešnost terapije podrazumeva usklađenost mentalnog ritma pacijenta sa ritmom muzike Koliko muzika može da deluje smirujuće svi smo imali prilike da se uverimo, ali da se ona koristi u psihijatriji i za lečenje - malo je poznato. Bar na našim prostorima, jer je muzikoterapija kod nas uvedena tek 1993. godine, a za sada se primenjuje samo u dve ustanove, u Institutu za psihijatriju Kliničkog centra Srbije i Specijalnoj bolnici za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju u Beogradu. Muzikoterapija je psihijatrijska tehnika i znatno se razlikuje od običnog slušanja muzike. Uticaj muzike je svakako blagotvoran i preporučljiv, ali muzikoterapija nije samo puko slušanje muzike, sviranja ili pevanja. Ova terapija podrazumeva više elemenata: određenu prostoriju, prisustvo edukovanog terapeuta, jasno postavljen i definisan problem kod pacijenta, određenu tehniku koja se primenjuje u seansi. Sve ostalo nije muzikoterapija, već dokolica, kaže predsednica Jugoslovenskog udruženja za muzikoterapiju dr Ranka Radulović. Ova tehnika može se primeniti kod svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, fobija, psihoza, kod poremećaja ličnosti, seksualnih poremećaja... a seansa može biti grupna ili individualna. U osnovi muzikoterapije je teorija zvučnog identiteta. Svako od nas ima svoj zvučni identitet, bez obzira na pol i starost. Za svakog pojedinca taj identitet je specifičan i karakterističan. Da bi seansa muzikoterapijom bila uspešna, mora se mentalni ritam pacijenta "pogoditi" s ritmom muzike koja se primenjuje u terapiji. Prvi zvuci koje usvajamo su oni iz majčine utrobe, kao što su ritam srca, rad creva, disanje i oni su uglavnom u pentatonskoj skali, dakle onoj koja sadrži pet tonova. Interesantno je da su i sve uspavanke na svetu upravo u ovoj skali, što znači da su to tonovi koji smiruju i vraćaju osećaj sigurnosti i zaštićenosti. Jedan od metoda u muzikoterapiji je i metod vođenih fantazija. Slušajući muziku, pacijent pokušava da zamisli kojoj životnoj situaciji odgovara ta muzika i kroz takvu vrstu fantazija oslobađa se napetosti i agresije. Metod aktivne muzikoterapije podrazumeva komunikaciju s pacijentom putem glasa ili instrumenta. Ova tehnika je dala izvanredne rezultate u uspostavljanju kontakta s pacijentima kod kojih je verbalna komunikacija otežana ili onemogućena, kao na primer kod autističnih osoba. Pokazalo se da je ovom metodom znatno poboljšan emocionalni kapacitet takvih pacijenata, da oni sebe i druge doživljavaju mnogo kvalitetnije. I kod dece s cerebralnom paralizom dokazano je da muzikoterapija utiče na razvoj psihomotorike, sluha, koncentracije, socijalnih veština, prilagodljivosti... Ova metoda se može primenjivati i kod zdrave dece. (izvor Dnevnik)